Prezir ljevice prema različitima

Referendum o braku potvrdio je podjele u hrvatskom biću. Utvrdio je, dakle, ono što u normalnim uvjetima obilježava svaku naciju kao zajednicu izbrazdanu „šavovima“ (B. Anderson). Nakon iskustva snažne homogenizacije početkom devedesetih godina Hrvati se jednostavno moraju naviknuti na tu činjenicu, a to znači ne proklinjati je, nego joj se prilagoditi.

Osobito se to odnosi na zastupnike pojedinih interesa, a to su političke stranke, kao i na sve ono što obuhvaća pojam civilnoga društva. Njima svakako treba pridodati i Crkvu kao instituciju sui generis.

Što reći nakon referenduma koji je toliko uznemirio duhove? Nositelji referenduma, a to su udruga U ime obitelji, kao i udruge koje su je aktivno podupirale, moraju ozbiljno raščlaniti sveukupnost događaja, izvesti zaključke na čijem će temelju donijeti odgovorne odluke. Po logici javnog djelovanja odluke bi mogle biti ove: 1. ostati dio civilnog društva i nametnuti se kao glasnogovornik „šutljive većine“ koja je privržena tradicijskim vrijednostima; 2. djelovati iz položaja udruga civilnog društva kao skupina za pritisak ili potporu nekoj političkoj opciji, odnosno stranci; 3. organizirati se kao politički pokret ili stranka.

Za HDZ ishod je referenduma ambivalentan. S jedne strane on ima razlog za zadovoljstvo, jer je potvrdio širinu biračkog tijela na koje može računati. S druge pak strane mogao bi ga zabrinuti mogući eksplicitni ulazak „referendumista“ u politiku, gdje bi mu oni bili izravni suparnici. Najgori ishod za HDZ bio bi kad bi se referendumisti, na bilo koji način, povezali s HSS-om kao prirodnim saveznikom.

O SDP-u i ishodu referenduma može se govoriti samo kao o jednom u nizu njegovih neuspjeha, koji su očevidna posljedica njegove posvemašnje nesposobnosti. O stranci koja vodi državu u kojoj neprekidno pada BDP, a raste nezaposlenost, javni dug i proračunski deficit, koja doživljava vukovarsko poniženje da bi odmah srljala u novo odlučno podupirući sigurne referendumske gubitnike doista se ne može drugačije govoriti.

Poseban je slučaj njezin predsjednik, koji se u referendumskim raspravama po tko zna koji put izgubio u civilizacijskim bespućima. Nakon Špičkovine, Vukovine, Bizanta, ovoga puta zalutao je u „srednjoj Aziji“, pokazavši još jednom netoleranciju i prezir prema različitima. Civilni sektor, koji snažno podupire multikulturalizam, i za kojeg je svako davanje zajedničkog obilježja, nekoj etničkoj, rasnoj, kulturnoj i inoj zajednici stereotip odnosno predrasuda, na to je, kao i u prethodnim slučajevima, ostao nijem. Zašto? Samo zato što im kontekst davanja te ocjene odgovara. Osim toga izrekao ju je njihov čovjek, štoviše premijer Vlade koja ih kao nevladine udruge financira.

(Nije teško uočiti da u verbalnom ekshibicionizmu našeg premijera ima sistema. Odlutavši u „zaostalu“ srednju Aziju, zaboravio je blisku Švicarsku, domovinu referendumske, neposredne demokracije, u kojoj i ne razmišljaju o ustavnom ograničavanju referendumskih pitanja, nego ih slobodno postavljaju, poput ne tako davna referenduma o izgradnji džamija ili skorom o homoseksualnim brakovima.)

Govor prvoga čovjeka naše Vlade doista je poprimio zabrinjavajuće oblike. Jer koga može ostaviti mirnim njegova nedavna izjava u svezi s aktualnim referendumom o ćirilici za koji je rekao: „To neće proći, ma koliko potpisa skupili.“ Time je, po tko zna koji put, pokazao ne samo prezir prema puku, nego i najavio nešto što se može ocijeniti kao državni udar, koji nužno ne podrazumijeva tenkove i vojsku na ulicama, nego svako kršenje ustavnosti od strane nositelja vlasti. No tko bi znao što je u podsvijesti našeg premijera kad u politički diskurs uvodi ratnu retoriku, kazavši primjerice da je nedavni referendum „artiljerijska, topnička priprema za drugi referendum“.